Sistem ljudožderske pravde je zamenjen tek kada su preistorijski ljudi počeli da se zabavljaju s nečim što će se kasnije razviti u poljoprivredu, pa su počeli da usavršavaju alatke kojim se zemlja lakše obrađuje. Kada je efikasnost alatki prešla kritičnu granicu i kada je jedna individua mogla da proizvede više hrane nego što je mogla da pojede, status ratnih zarobljenika i kriminalaca se drastično menja. Oni prestaju da budu hrana, oni postaju radna snaga i što je još važnije – postaju svojina!
A svaka svojina ima to svojstvo da se može razmenjivati za drugu svojinu. Ja imam pet muških robova, a moj sused ima mnogo lepu ženu! I ja imam ženu, ali mi se komšijina više sviđa. Sigurno ću biti spreman da predložim razmenu. Koliko robova ću morati da dam za komšinicu je već drugo pitanje. To je pitanje ponude i potražnje. Moj dogovor sa komšijom će se odvijati po zakonima tržišne privrede i političke ekonomije i to daleko pre nego što su mudraci pronašli da politička ekonomija i tržišna privreda uopšte postoje.
Najverovatnije je baš tako i počela trgovina robljem, odnosno trgovina uopšte. U svakom slučaju, trgovina robljem je najstarija i najmasovnija trgovina u istoriji čovečanstva! Sve ostale trgovine su u senci trgovine ljudima (trgovine onima koji imaju fizičku snagu, veštinu i znanje s jedne strane, i trgovine ženskom lepotom, s druge strane).
Da samo pomenemo banalni primer transfera fudbalskih igrača i svih ostalih savremenih gladijatora. (Za one koji možda ne znaju, i gladijatori su bili robovi.) Molim vas, ovo poređenje nije ni malo neumesno. Još u starom veku bilo je robova za koje su bogataši bili spremni da plate kraljevsku cenu. To se nije međutim, odnosilo samo na gladijatore, već mnogo više na robove koji su bili intelektualci. Dobar lekar ili dobar pisar, ili dobar astrolog mogli su da se dobiju u zamenu samo za pet šest vrsnih gladijatora. Danas međutim, nije više tako. Intelektualni rad je potcenjen u odnosu na fizičke veštine. Ali, šta da radimo, intelektualaca ima previše, a dobrih fudbalera mnogo manje. Pored toga, veština jednog fudbalera je daleko konjukturnija od nečijeg znanja istorije, pa samim tim će g. Roman ArkadijevičAbramovič, vlasnik Čelsija, radije kupiti mog bivšeg komšiju Freda, (to je onaj što nam zabiberi penal) nego recimo, mene!
Ma koliko trgovina robljem i sve one surovosti koje su je pratile izgledaju za nas, ljude današnjice, strašno, to je bila normalna pojava u prošlosti svih kontinenata i svih naroda. Mora se jasno istaći da Afrika nije bila jedini kontinent gde se trgovina robljem odvijala, kao što većina Afrikanaca misli, jer im je to iz dnevno političkih razloga nametnuto da veruju. Nema dela sveta gde trgovina robljem, u određenom periodu ekonomskog razvoja, nije bila dominantan oblik razmene dobara. U trgovini robljem delovali su neumoljivi zakoni tržišne privrede i nažalost od tih zakona nikada nećemo moći da pobegnemo, ma koliko se mi trudili da ih ignorišemo (sledeći Marksa ili bilo kojeg drugog dobronamernog mudraca). Ako je meni baš toliko stalo do komšinice, daću svih pet muških robova za nju!
Protokom vremena, elementi društvenih sistema su se postepeno prilagođavali promenama koje su nastajale u društvu. Mnogi elementi su čak i potpuno nestajali. Robovlasništvo i trgovina robljem su međutim, takoreći večni. Robovlasništvo je počelo u neolitiku i još uvek traje! Postojanje robova i trgovina robljem nisu vezani isključivo za robovlasnički sistem. Robovlasništvo se javlja u svim onim društvima u kojima postoje uslovi da se uposli besplatna radna snaga!
Stari Grci i Rimljani, koji su dične preteče naše evropske kulture, bili su organizovani u izrazito robovlasničko društvo koje je trajalo duže od hiljadu godina!
Međutim, prestankom robovlasničkog sistema, nisu nestali robovi i robovlasništvo. Ni druga, novostvorena, modernija društva, koja su pretendovala da predstavljaju značajan napredak u odnosu na robovska društva Starog Veka, nisu mogla da se oslobode robovlasništva. Zar nije još u VII veku, Arhanđel Gavrilo (među Muslimanima poznatiji kao Malek Džebrail) preneo Muhamedu Alahovu volju da svi ljudi treba da budu jednaki. Međutim, robovlasništvo i danas postoji u većini islamskih društava? Eto, čak je i Alahova volja, barem u ovih proteklih četrnaest vekova, ostala podređena ekonomskim zakonitostima.
Slično tome, zar nisu Tomas Džeferson i Džordž Vašingtom – i to samoinicijativno, i bez sugestija sa “višeg mesta”, doneli sličan društveni program. Iako je u Deklaraciji o Nezavisnosti SAD nedvosmisleno napisano da su svi ljudi jednaki, robovlasništvo nije nestalo u super-demokratskom društvu koje su zagovarali tvorci Sjedinjenih Američkih Država. Čak je i sam Džordž Vašington zadržao robove na sopstvenom imanju! Vašington nije imao kud! Robovi su bili ekonomska nužnost u Americi sve dok poljoprivredna mašinerija nije bila izmišljena.
Robovlasništvo je zvanično ukinuto u Sjedinjenim Državama čitavih sto godina posle prihvatanja Deklaracije o Nezavisnosti i to baš u ono vreme kada su se prve poljoprivredne mašine pojavile na tržištu.
Trgovina robljem će ostati zapamćena kao najunosnija trgovima u istoriji čovečanstva! Jedino će je možda trgovina narkoticima prevazići, pod uslovom da se nastavi još par stotina godina.
Zlatno doba moderne trgovine robljem je trajalo od početka XVI veka, pa sve do kraja XIX. Za tih nepunih 400 godina iz Afrike je izvezeno najmanje 12 miliona ljudi od kojih je oko dva miliona umrlo na putu. Treba napomenuti da su procene o broju Afrikanaca prodatih u Ameriku različite. Amerikanci, naročito rani autori radova o transatlanskoj trgovini robljem pominju brojke koje su znatno niže, dok recimo francuski autori tvrde da je čak 40 miliona robova otišlo u Ameriku. Kao i sve drugo i ovde se dnevna politika upliće u nauku.
Sav obim te trgovine je gotovo nemoguće rekonstruisati! Kao stručnjak za utvrđivanje verodostojnosti informacija, kvalifikovano tvrdim da je većina podataka o toj trgovini falsifikovana i korišćena za međusobno blaćenje učesnika u toj trgovini. Španci su iznošenjem svojih, naštimovanih podataka želeli da svu krivicu svale na svoje neprijatelje Portugalce, Francuze i Britance. Ovi im nisu ostajali dužni, pa su i sami dali veliki doprinos zamagljivanju istine. U to takmičenje su se već krajem XVIII veka uključile i SAD. Iako su SAD bile najveći kupac roblja, one su za sve, po običaju, optuživale Veliku Britaniju, britanskog saveznika Portugal, ali i njihove zajedničke neprijatelje Francusku i Španiju.
Zato postoje značajna nepodudaranja i o broju robova u kolonijama i o njihovom životu. Portugal i Španija su se međusobno tužakale i slale svoje note u Vatikan, koji je naravno mudro ćutao i pronalaženje istine prepustio Bogu i Svetom Petru.
Ovde bih dodao da je verovatno i u samoj katoličkoj crkvi došlo da nesuglasica u vezi sa trgovinom robljem. Naravno, nema sumnje da je i katolička crkva ostvarivala posrednu korist od te trgovine. Svi oni enormni prihodi koji su stizali u Vatikan iz Novog sveta bili su jači od svega što bi se smatralo bogougodnim, pa je zato katolički mejn-strim izgubio razloge da se buni protiv nesrećne sudbine Crnaca.
Međutim, Isusovci se sa tim nisu slagali! U svojoj frontalnoj i nepoštednoj borbi protiv protestantskih jeretika i bundžija pokušavali su da održe u životu prvobitni stav crkve. Verovatno da je iz njihovih internih dopisivanja, protestantska Britanija dobijala najbolje potvrde za svoju propagandnu borbu protiv Španaca! (Ovaj podatak treba svrstati kao dokaz teze, koju sam izneo još na samom početku knjige – da zvanične „činjenice“ o političkim i privrednim kretanjima ... postoje samo zato da bi poslužile interesima onih koji su te činjenice naručili!
Dok sam izučavao materijale o obimu i karakteru trans-atlanske trgovine robljem, služio sam se malim brojem preživelih brodskih dnevnika kojima raspolaže naučni centar Du-Boiz u Akri, ali uglavnom logikom.
Naravno da ne mogu da tvrdim da su mi svi zaključci tačni, ali barem upućuju na metodiku daljeg istraživanja. U stvari, svaki zainteresovani istraživač može sâm da dođe do svoje procene. Treba se samo osloniti na elementarnu aritmetiku i izračunati koliko ljudi je moglo biti prevezeno za 370 godina. U trgovini je učestvovalo između 20 i 60 brodova (zavisno od perioda). Ako je prosečni tovar bio oko 300 robova, a brodovi mogli da naprave čak i do dve i po ture godišnje, koliko ih je prevezeno? (Napominjem da su brodovi većeg kapaciteta, neki čak i do 900 duša, uvedeni tek u XIX veku, svega deceniju-dve pre nego što je trgovina počela drastično da opada.)
Svima je jasno da su trgovci robljem zaradili ogromna bogatstva transatlanskom trgovinom. Ali još nigde nisam našao bilo kakav podatak o tome koji su udeo u profitu od te trgovine imale Afričke poglavice. Saznao sam da je u XVIII veku, u vreme vrhunca trgovine, kada je najmanje četiri miliona robova prebačeno preko Atlantika, a barem jedna četvrtina od tog broja bila sa teritorije današnje Gane, cena jednog roba je bila sedam pušaka. Da je to istina danas bismo u Gani imali arsenal od par miliona skupocenih muzejskih eksponata. Gde su se te silne puške i muskete izgubile? Plašim se da cela istina o trgovini robljem još nije izišla na videlo.
Oružanu borbu protiv trgovine robljem prvi su otpočeli Englezi!
Britanija je stavila trgovinu robljem van zakona 1807. godine, odnosno skoro 300 godina pošto je to uradio Papa Pavle. Nažalost i ta engleska humana inicijativa ima svoje prozaično naličje. Američka poljoprivreda, a posebno proizvodnja pamuka, bila je u to doba još uvek bazirana na robovskom radu. Međutim, pošto su Englezi želeli da ostvare monopol na trgovinu pamukom iz Indije i Egipta, njima je vrlo važan strateški cilj bio da osakate proizvodnju pamuka u SAD, pa su zato prekinuli dotok radne snage na plantaže Amerike. Sem toga, Englezima nije trebalo roblje. Oni su već imali svoju radničku klasu i imali su Irce, koje su mogli daleko efikasnije da eksploatišu nego neko roblje koje bi se dovozilo iz Afrike! I pored toga niko ne može da kaže da britanski zakon nije imao efekta.
Imao je. Cena robova je još više porasla!
Treba pomenuti da je Britanski zakon o zabrani predviđao da kapetani uhvaćeni u prevozu Crnaca budu kažnjavani sa po stotinu funti po glavi ukrcanog roba. I to ne ovih današnjih inflatornih100 funti, nego ondašnjih koje su imale zlatnu podlogu. Da bi se shvatilo koliko je ta kazna bila visoka, samo da napomenem da je cena jednog ondašnjeg trgovačkog broda bila oko 2000 funti. Takve kazne su se pokazale užasno surovim.
Ali ne po kapetane – već po robove!
Ako bi kapetan primetio da će biti zaustavljen od strane britanskog ratnog broda, on je činio isto što i danas čine kapetani brodova koji švercuju oružje i narkotike. On bi jednostavno tovar bacio u more!
Sada, kada sam se već zamerio svima, uključujući i potomke gore pomenutih kapetana koji i danas uživaju plodove lukrativne trgovine kojom se bavio njihov čukun-čukun deda i kada sam ispričao toliko stvari koje su suprotne onome što je jednom bivšem diplomati pristojno govoriti, moram da pomenem još jednu vrlo nepopularnu činjenicu. Trgovina robljem (koja se danas eufemistički naziva trgovina ljudima) je još uvek prisutna u Gani. A tu ne mislim na fudbalere!