Iako sam već konstatovao da razlike između ljudi nisu u boji kože, ili u obliku nosa, ipak moram da priznam da mi je to mišljenje bilo uzdrmano kada sam nedavno gledao jednu vrlo interesantnu TV emisiju koju je vodio američki glumac afričkog porekla Morgan Friman (od mene nešto mlađi dečko, rođen 1937. godine). Emisija je bila posvećena rasnim razlikama. Gospodin Friman nas je u toj emisiji upoznao sa rezultatima istraživanja intelektualnih sposobnosti pripadnika raznih rasa koje žive na teritoriji SAD. Zaključak tih istraživanja je poražavajući za sve nas koji tvrdimo da nema bilo kakvih intelektualnih razlika između rasa. Rezultati su nedvosmisleno pokazali da osobe različitih rasa nemaju iste intelektualne sposobnosti! Ako bi se intelektualne sposobnosti stanovništva „belog“, (kavkaskog) porekla uzele kao merilo i obeležile sa 100%, onda bi „crno“ (afro-američko) stanovništvo imalo koeficijent inteligencije 92%! „Latinosi“ (Meksikanci, Portorikanci i svi oni drugi koji su se manje-više bespravno uvukli da žive u američkom raju) imaju svega oko 80%. S druge strane, Jevreji, a naročito istočni Azijati, imaju presečan koeficijent koji je iznad 115%!
Prvo su me ovi rezultati zaprepastili, a zatim sam pokušao da ih nekako protumačim i uskladim sa mojim čvrstim ubeđenjem da ne mogu da budu tačni!
Moje mišljenje je da su se takvi koeficijenti pojavili, ne kao posledica pripadnosti rasi, već kao posledica pripadnosti određenoj socijalnoj grupaciji. Oni nam govore o uslovima života tih etničkih zajednica; ali takođe, još jednom dokazuju da se u genom roditelja upisuju nove vrednosti i nove slabosti koji će se pojaviti i kod njihove dece. Pristup školovanju, kao i pristup svim ostalim pogodnostima je daleko lakši za one grupe stanovništva čiji rezultati su se pokazali da su na nivou proseka i iznad proseka. S druge strane, rezultati onih grupa (koje već generacijama žive na marginama američkog blagostanja) pokazali su se ispod proseka isključivo kao posledica uskraćivanja onih pogodnosti koje je novac kupio za one privilegovane.
To „zaglupljivanje“ je za mene primer evolutivnih promena na delu.
Idemo sada korak dalje:
Za vreme mog više-decenijskog života u Africi, nedvosmisleno sam zaključio da Afrikanci drugačije reaguju na izazove od nas Evropljana! Daleko su pomirljiviji i imaju mnogo razvijeniji gen religijske ovisnosti. (Mislim da sam taj kvalitet već pomenuo kao „endemična religioznost“.) Te razlike su verovatno posledica različitih uslova odrastanja i vaspitanja koje se kasnije prenose nasleđivanjem. Dok je kod životinja odrastanje uglavnom fiziološki proces, kod čoveka je to proces nametanja predrasuda kojima je sredina zaražena.
Predrasude su iznikle iz kolektivnog pamćenja.
Životinje imaju kolektivno pamćenje koje se upisuje u instinkte i koje im služi da prežive kao vrsta. Suprotno tome, naše ljudsko, kolektivno pamćenje je kontra-produktivno! Ono je uglavnom usmereno kako da sebe uništimo kao vrstu! Dok životinja ima nagon da jede i da beži kako ne bi bila pojedena, čovek je postao žrtva sopstvene pameti, emotivnosti i drugih osobina koje se ne sreću kod životinja. Čovek je u stanju da se bori na smrt, da štrajkuje glađu i da se izlaže svakoj pogibelji, samo da bi dokazao ispravnost neke izmišljene predrasude koja je nikla iz kolektivnog pamćenja njegove grupe!
Muškarci svih viših životinjskih vrsta nose u sebi gen prepotencije i gen nekritičnog samoljublja. To je najvidljivije kod mužjaka vrste Homo sapiens: „JA sam i najbolji i najpametniji i najuspešniji – svaka ženka treba da se podmetne baš meni da je oplodim, tako da napravim što više replika ovog mog super-uspešnog JA!“
Barem teorijski, svaki normalan muškarac u onih četrdesetak rasplodnih godina, koje mu je priroda podarila, može da oplodi oko 50 hiljada ženki! Ženke su tu mnogo ograničenije. Ne samo da im je period plodnosti kraći nego kod muškaraca, već – što je još važnije – ženke vrste Homo sapiens ne mogu da ostaju noseće češće od jednom godišnje. To se svodi da i najzdravija i najvoljnija žena ne može da ima isti broj potomaka kao i prosečan muškarac. Samim tim, ona mora da bude daleko izbirljivija. Ta ženska izbirljivost se odnosi uglavnom na prepoznavanje onih muških kvaliteta koji će ženi garantovati sigurnost njenog poroda. Žena zato mora da bira i da bude daleko pametnija i sebičnija od mužjaka. To je dovelo do zablude da su žene emotivnije od muškaraca, te da im je nagon za razmnožavanjem ograničen osećanjem ljubavi.
Nadam se da ti je sada, moj Teofile, jasno zašto su pećinske žene uglavnom cenile muškarce po količini mišića i dlakavosti; dok su one potonje žene u vreme robovlasništva i feudalizma prihvatale one koji su umniji, muzikalniji i rečitiji. Taj osnovni kriterijum se nije promenio ni danas. Najprihvatljiviji za parenje su oni muškarci koji će obezbediti ženi sigurnost i što bolji tretman njenom porodu. A to su pripadnici klase „dobitnika“! Oni svoj status dokazuju skupocenim automobilima i društvenim položajem. Prema tome, u uslovima oštre društvene stratifikacije koju nam donosi paks amerikana, veću šansu da budu odabirani će imati „veliki igrači“ i njihovi „plaćenici“, i to bez obzira na erudiciju, mišićnu masu, svežinu tena i bistrinu očiju.
Sve ovo sam objasnio kako bi mogao da predvidim koje će biti prve vidljive promene u tekućoj evoluciji Homo sapiensa.
Današnji mladi muškarci očekuju da će sve ono vreme koje su posvetili učenju i sva ona lišavanja kroz koja su prolazili da bi došli do željenog nivoa, biti nagrađeni povlašćenim statusom i lakšem pristupu ženkama. „Dok ste vi jurili za loptom, ja sam čamio nad knjigom! Zato sada hoću da pokupim svoju nagradu!“ A ta nagrada nije osećanje sreće što će svojim znanjem doprineti preživljavanju naše planete, već novac, a u krajnjoj liniji ženka!
Tako, na nesreću čovečanstva, ti mladi, nadareni i ambiciozni ljudi, koji će uspeti da postanu „plaćenici“ najvišeg ranga, predstavljaju najveću opasnost po opstanak ljudskog roda. Jer baš ta nejednakost, na koju se oni oslanjaju i koju vide kao nešto normalno i zasluženo, nezadrživo gura sudbinu vrste Homo sapiens ka propasti! A možda i ne! (Baš mi je žao što nisam naučnik! Kao naučnik, verovatno bih uspevao da bolje obrazložim svoja razmišljanja i sugurno je da bih manje lutao i otvarao vrata koja su drugi pre mene otvorili. Ali šta da se radi. Kada sam bio mlad, ni ja nisam bio mnogo drugačiji od prosečnih mužjaka moje generacije. Važno je bilo zainteresovati ženke, a ne ulagati u znanje i mudrost!)
*
Sada se usuđujem da postavim dva vrlo važna pitanja:
1. U kom pravcu će se čovekov genom dalje menjati u cilju prilagođavanja izazovima koje nam donosi budućnost (u kojoj bi trebalo da postanemo manje zavisni od prirode)? i
2. Da li će se odvajanjem od prirode čovek ispisati iz životinjskog carstva i postati nešto drugo?
Oslanjajući se na analogije u prirodi (i naravno na maštu), hajde da pokušamo da dočaramo sebi odgovor na prvo pitanje:
- Seti se Teofile onog mog pisma u kojem sam ti pričao o pčelama. Pčele su tokom miliona godina, doživele neverovatnu transformaciju. One su se od običnog insekta razvile u vrstu u kojoj su jedinke odstupile od sopstvenog biološkog prototipa. Grupe jedinki su zavisno od svog položaja i svoje funkcije u košnici počele bitno da se razlikuju po svojim fiziološkim karakteristikama. Ako bi čovek sebi dozvolio da poredi pčelinju zajednicu sa ljudskom zajednicom i u svojoj mašti dozvolio ljudskoj zajednici da se nesmetano razvija par miliona godina u jednoj istoj „društveno-istorijskoj formaciji“, verovatno da bi i ljudska zajednica postala slična košnici pčela.
Da je naprimer, robovlasničko društvo ostalo nepromenjeno nekih milion godina, robovi bi se najverovatnije razvili u neku vrstu aseksualne skupine kojoj bi evoluirali samo oni organi koji su im potrebni za rad. U isto vreme bi muški izdanci ondašnjih „velikih igrača“ (robovlasnika) mogli da se razmnožavaju i da uživaju u ulozi trutova. Ženke bi postale ili „animir dame, ili „anđeli čuvari“ u službi Velike Mame. Verovatno da bi jedino ta Velika Mama, kao komandant cele zajednice bila u prilici da razvija mozak, pa bi tako evoluirala u „zadovoljnu“ jedinku. Međutim, pošto se čovek nije razvijao direktno od insekata, imao je drugačiji i daleko složeniji evolutivni put.
- Na drugo pitanju ću ti sugerisati odgovor tek u zaključku ove Poslanice.
*
Sada da časkom razmotrimo polaznu tačku za dalju evoluciju; odnosno da ukažemo na uslove koji će biti dominantni prilikom odabiranja seksualnih partnera.
Još u početku ove naše prepiske govorili smo o pozitivnom uticaju mešanja gena na uspešnost podmlatka. Poverio sam ti da su hibridi uvek kvalitetniji od onih jedinki čiji roditelji su imali srodne genome.
Isto je i sa ljudima. Taj fenomen je naročito vidljiv na vanevropskim kontinentima gde je duže od hiljadu godina dolazilo do među-rasnog mešanja. Po svemu sudeći, jedinke mešane krvi, razni mulati, mestisi, melezi i drugi mešanci, napreduju brže od pripadnika „čistih“ rasa.
Sada dolazimo do onog najvažnijeg, a to je: ko će se s kim pariti u budućnosti?
Ako ne dođe do promene sadašnje, sve oštrije imovinske stratifikacije, kakva se stvara u kapitalističkoj Korporativnoj nad-državnoj zajednici, doći će do dugoročne sužene mogućnosti mešanja različitih socijalno/rasnih skupina, što će sigurno dovesti do trajnih promena genoma, odnosno do ramifikacije Homo sapiensa u barem dve ljudske podvrste!
Ako se izuzmu nestašni pojedinci koji će preskakati klasne ograde da bi se malo poigrali sa pripadnicima neke druge skupine (kao ono što pripisah Kontentnjacima da su preskakali bodljikave žice da bi isprobali „vruće“ Neandertalke), pripadnici klasa će biti upućeni uglavnom jedni na druge. Takva praksa će se možda i ozakoniti, kao što su Indusi u prošlosti uradili, a Južno Afrikanci upražnjavali do nedavno. Zato ne isključujem mogućnost da će i u budućnosti, eventualni porod – proizvod klasnog i rasnog mešanja – biti izbačen iz društva!
A možda će pravo na rasplođivanje biti rezervisano samo za one „dobitnike“ koji će svojim društvenim statusom zauzeti (za sada) upražnjeno mesto „alfa mužjaka“. Takođe, nije daleko od pameti, da će ponovo zaživeti ono notorno „pravo prve bračne noći“, kojim su se koristili feudalci da bi „popravili“ biološke karakteristike svojih kmetova!
U svakom slučaju siguran sam da će proces prirodnog odabiranja biti napušten i da će se brakovi između partnera koji su društveno kompatibilni opet „nameštati“. U prošlosti su brakovi između ambicioznih „plaćenika“ i čerki „velikih igrača“ bili ne samo najbolji način da se zadovolje plaćenici čija ambicija je bila opasnost za socijalni mir, već i da se unese sveža krv.)
Kakav će biti porod iz takvih brakova? Otac – beskrupulozan i prepamentan štreber. Majka – razmažena i već „zaražena“ genima koji su njenog oca uvrstili među „velike igrače“. Sigurno je da će dete izrasti u egocentrično, razmaženo biće koje će već u genima nositi onu poruku koja će ga učiniti „dobitnikom“, a koje će svojim povlašćenim obrazovanjem dobiti odgovarajuću nadgradnju da nasleđene osobine usavrši.
S druge strane, oni koje sam nazvao „prinudni dokoličari“ će se nekontrolisano množiti! Njihova deca će već u trećoj/četvrtoj generaciji postati debilčići sa nižim koeficijentom inteligencije. Njihov život će se svesti na potragu za jeftinom zabavom i jeftinom hranom. Životni stil mlađanih izdanaka „dobitnika“ i „gubitnika“ je već danas do te mere različit, da se oni i fizički i mentalno razlikuju. U uslovima kada fizički rad postepeno nestaje, a sport se pretvorio u skupu komercijalnu aktivnost, mišićna masa se kod dece „prinudnih dokoličara“ i slabo plaćenih radnika smanjuje. Nekretanje i zurenje u televizor/kompjuter su uzeli svoj danak u blago deformisanim telima i gubitku zainteresovanosti za intelektualni napor. Lica postaju bezizražajna i gube onaj sjaj koji bi imali da su sebi mogli da priušte pristup literaturi, klasičnoj muzici i muzejskim eksponatima.
Ako ljudi ne budu sebe naterali na mentalni preobražaj, te ako paks amerikana preživi sledećih nekoliko desetina generacija, usuđujem se da predvidim da će čovečanstvo početi postepeno da se grana u dve, biološki različite podvrste! Jedna će biti podvrsta super-zdravih, svemoćnih i „plemenitih“ potomaka današnjih „velikih igrača“ i njihovih „plaćenika“, a druga će biti podvrsta napuštenih, zakržljalih potomaka onih koji su danas osuđeni na prinudnu dokolicu.
Zamisli moj Teofile kako će izgledati te dve podvrste Homo sapiensa kroz svega par stotina godina. Ja ću ih nazvati Homo superioris i Homo inferioris.
Kao što sam već rekao, Homo superioris, potomak današnjih „velikih igrača“ i njihovih „plaćenika“, živeće u izuzetno povoljnim uslovima, u onim predelima koji su klimatski najpogodniji za pun život; (na primer: Krim, Liban, Srbija, Vermont, Toskana, Altaj itd, iz kojih će biti istrebljeno autohtono stanovništvo). Homo superioris će najverovatnije biti barem za stopu viši od današnjeg prosečnog Homo sapiensa. Imaće bogatu i skladnu muskulaturu zahvaljujući finansijskim mogućnostima svojih predaka koji su mogli sebi da priušte privatne bazene i privatne terene za tenis. Najverovatnije će imati plavu kosu i plave oči i živeće barem nekoliko stotina godina, ako ne i večno.
S druge strane, Homo inferioris, potomak današnjih „prinudnih dokoličara“, će živeti u ruševinama današnjih megalopolisa, ili po pećinama, a možda i na drveću. Biće zakržljalog rasta zbog slabe ishrane, ali će zato imati funkcionalnu muskulaturu za lov i borbu. Najverovatnije će biti vrlo dlakav zbog izloženosti klimatskim promenama. Imaće manje „belih“ predaka (jer se pripadnici kavkaske rase nisu pokazali adekvatno opremljeni da prežive surove uslove nemaštine.) Biće tamnije boje kože, a aktivnost mozga će mu biti smanjena i kanalisana uglavnom na preživljavanje, ali će mu zato libido biti znatno snažniji nego što je to slučaj kod današnjih ljudi!
U toj podvrsti će smrtnost dece postati desetinama puta veća od smrtnosti dece u kamenom dobu. Jer, savremena populacija, niti će imati one ekološke prednosti koje su imali pećinski ljudi, niti će biti obdarena prirodnom izdržljivošću i znanjem o preživljavanju u teškim uslovima. Deca začeta u nasilju rađaće se mrtva, ili će ih majke ubijati! Nasilje, prouzrokovano nemaštinom i beznađem će uništiti društvenu koheziju neophodnu za opstanak bilo kakvog zajedništva.
Na taj način će budući „veliki igrači“, potomci današnjih tajkuna i magnata (kojima još uvek gledamo kroz prste), živeti srećno i veselo u najlepšim i najzdravijim mestima gde će još uvek biti i vode i sunca u izobilju. Interesantno je pomenuti da se ta „najzdravija“ mesta na našoj planeti nalaze baš i onim predelima koja su već hiljadama godina poprišta sukoba! Naseobine tih budućih vlastodržaca će, slično naseobinama onih Kontentnjaka koje ja izmislih još na početku naše prepiske, biti opasane višestrukim žicama pod visokim naponom da se slučajno neki Homo inferioris ne bi uvukao sa namerom da ih pojede.
Nepromenjene će ostati samo one skupine koje do danas još nisu zagazile u civilizaciju – one koje žive u „divljačnim“ prostorima gde jurnjava za profitom još nije zarazila ljudsku dušu, i gde savremena tehnologija nije postala uslov za udobnost življenja.
Zato, ako ne dođe do oštrog zaokreta i napuštanja „američkog mira“, može se desiti da će čovečanstvo ponovo ući u fazu kada ćemo jesti jedni druge!
Na kraju ovog pisma još samo par reči. Teofile, ovo što ću ti sada napisati nemoj da uzimaš ozbiljno – ovo je samo pusto maštanje! Odnosi se na dalju sudbinu vrste Homo superioris.
To je u stvari odgovor na ono drugo pitanje koje sam maločas postavio: Da li će se odvajanjem od prirode čovek ispisati iz životinjskog carstva i postati nešto drugo?
- Imajući u vidu sve veću upotrebu veštačke intiligencije, čovekov mozak će početi da odumire. Takođe, zbog nedostatka potrebe za prirodnim razmnožavanjem, i seksualnost će nestati. Zato nije daleko od mozga da će se ljudi postepeno pretvoriti u samohodne kompjutere!
Ili, još maštovitije: da će se jednog dana, ti naši potomci, potpuno osloboditi svojih tela, napustiti biologiju i postati ne-materijalni entiteti!
Ali pošto to nije u delokrugu istraživanja sudbine zla, to ću ostaviti za neku drugu knjigu.